Zanimanje za temu bilo je iznimno, što pokazuje da su pitanja osobnih granica, dobrobiti i ravnoteže između profesionalnih očekivanja i osobne autonomije prepoznata kao sve važnija u znanstvenom i akademskom okruženju. U ugodnoj atmosferi knjižnice okupilo se tridesetak sudionika koji su aktivno sudjelovali u raspravama i zadatcima. Iako je radionica bila namijenjena prije svega istraživačima na početku karijere, prijave su bile otvorene za sve profile djelatnika Instituta Ruđer Bošković te su tako na radionici uz doktorande i postodtorande sudjelovali (viši) znanstveni suradnici te (viši) stručni suradnici.

Psihologinja Tadić Vujčić kroz teorijski okvir, praktične vježbe i zajednički rad potaknula je sudionike da istraže vlastite granice, osvijeste izazove koji ih prate i pronađu načine za jasnije i zdravije postavljanje granica. Polaznici su promišljali o tome što za njih osobne granice znače, kako ih prepoznaju i izražavaju, te koje su situacije u radnom okruženju posebno zahtjevne.

Naglašeno je da granice nisu zidovi, već temelj za zdrave odnose i međusobno poštovanje. Da bi bile funkcionalne, potrebne su samosvijest, jasna komunikacija i dosljednost. Emocije, kako je istaknula predavačica, predstavljaju svojevrsne „semafore" koji nas upozoravaju kada su granice prijeđene, a njihovo prepoznavanje važan je korak prema boljem razumijevanju sebe i vlastitih potreba.

Sudionici su kroz brojne primjere i nekoliko vježbi raspravljali o razlozima zbog kojih često ne postavljamo granice. Nekad je to strah od odbacivanja, razočaranja i gubitka naklonosti druge osobe, a nekad je to želja za pripadnošću zajednici ili pak izbjegavanje sukoba. Posebno je odjeknula poruka da čuvanje osobnih granica nije sebično, nego predstavlja odgovoran doprinos održivosti zajednice i radnog okruženja. Sustav u kojem svi sagorijevaju, kako je rečeno, ne može biti održiv.

Kroz razgovor i samorefleksiju, sudionici su istraživali različite vrste granica, te raspon granica od rigidnih do previše propusnih. Razmatrali su kako izgraditi kapacitet da se podnese nelagoda koju granice ponekad izazivaju i kako ih komunicirati na asertivan, a ne agresivan način. Posebna pažnja posvećena je važnosti „ja-poruka", dosljednosti i malih, promišljenih koraka u svakodnevnoj komunikaciji.

Zaključak radionice bio je optimističan i ohrabrujući: postavljanje granica nije znak slabosti, sebičnosti ili bezobrazluka, nego čin zrelosti, profesionalne odgovornosti i brige o sebi i drugima. U tome, kako je istaknula dr. sc. Tadić Vujčić, ne treba odustajati jer promjene sustava često započinju upravo od pojedinaca koji svojim primjerom pokazuju da je moguće drugačije.