Unesena je u SAD i Kanadu početkom, a u Europu sredinom dvadesetog stoljeća, u svrhu biološke kontrole lisnih uši. Očekivalo se da će harlekinske božje ovčice suzbijatii biljne uši u nasadima, pa će se smanjiti korištenje insekticida. No, ubrzo se vrsta proširila cijelim svijetom i počela stvarati probleme za bioraznolikost i za gospodarstvo. Harlekinska božja ovčica ima prednosti pred zavičajnim vrstama, (veću plodnost, nedostatak predatora ili bolesti koje bi držali njenu populaciju pod kontrolom), te uskoro postaje dominantna vrsta.

Budući može imati velik broj potomaka, uzrokuje promjene u ekosustavu, ali i gospodarske štete.  Kao i druge božje ovčice, hrani se lisnim ušima, ali jede i srodne vrste, pa ugrožava domaće vrste božjih ovčica. Osim toga oštećuju plodove voćaka ili ih je zbog brojnosti teško odstraniti s voća, pa bivaju zajedno s voćem stiješnjene u sok. Voćni sokovi i vino, zbog alkaloida (kemijskih spojeva gorkog okusa) iz harlekinskih božjih ovčica, mijenjaju svoj prirodni okus i gube na kvaliteti.

Harlekinke su crvene, crne ili žute boje, nemaju točke ili ih mogu imati do 20, no zbog sličnosti s našim božjim ovčicama, dugo su ostale nezapažene. Razlikuju se od domaćih vrsta po znaku u obliku crnog slova „M“ ili „W“ na bijeloj pozadini, na prednjem dijelu tijela. U znanstvenim člancima spominju se nalazi ove vrste u Hrvatskoj 2008. godine, iako je sigurno stigla ranije. Tek pojave velikih najezdi u jesenskim mjesecima, razotkrile su uljeza koji se proširio u Slavoniji, na sjevernojadranskim otocima,pa sve do planinskih vrhova Dinare.  Stručnjaci smatraju da nije moguće uklanjanje harlekinske božje ovčice iz Europe, pa nam ostaju loše posljedice nepromišljenog unosa strane vrste u cilju biološke zaštite, odnosno povećanja profita.