O autoru:
Johannes Mario Simmel bio je austrijski pisac rođen 1924. godine u Beču, poznat po svojim popularnim romanima koji su prevedeni na više od 30 jezika i prodani u desetak milijuna primjeraka širom svijeta. Tijekom života pretrpio je velike osobne gubitke u Drugom svjetskom ratu, što je duboko utjecalo na njegov književni rad. Njegova najpoznatija knjiga, "Može i bez kavijara", kombinira humor, avanturu i društvenu kritiku, a Simmelova djela često istražuju teme ljudskih odnosa i moralnih dilema. Preminuo je 2009. godine u Švicarskoj, ostavivši iza sebe bogat književni opus koji i danas uživa veliku popularnost.
O knjizi:
Radnja počinje 1939. godine u Londonu, gdje Thomas Lieven, njemačko-engleski bankar, živi miran život sa zaručnicom Nancy sve dok jedan poslovni put ne promijeni njegov život zauvijek. U Berlinu prisilno počinje raditi kao agent za njemačku Abwehr. Lieven pristaje samo da bi mogao pobjeći iz Njemačke, no kada se vraća u London, britanska tajna služba ne dopušta mu ulazak u zemlju dok ne pristane raditi kao dvostruki agent za Britaniju. Lieven zatim bježi u Francusku, gdje ga regrutira i francuska obavještajna služba, čineći ga trostrukim agentom. Tijekom rata, Thomas putuje kroz cijelu Europu - od Francuske preko Španjolske i Portugala do i Italije i natrag u Njemačku. Pritom je njegova glavna preokupacija spašavanje što više ljudskih života i pronalaženje načina da preživi u svijetu punom opasnosti.
Sažetak susreta:
Roman Može i bez kavijara Johannesa Maria Simmela otvorio je živu raspravu i podijelio čitatelje. Glavni lik Thomas Lieven doživljen je kao neobičan spoj antiheroja i karikature špijuna. Umjesto hladnokrvnog profesionalca, pred nama je pacifist i gurman koji kuhanjem i šarmom nadmudruje špijunske službe i kriminalne bande. Posebno nas je nasmijala njegova filozofija da se sukobi najbolje rješavaju uz dobar obrok, ali i njegov crni humor koji se u romanu pojavljuje kao način očuvanja razuma u ludnici rata.
Zanimljiva rasprava razvila se oko recepata. Dio članova čitao ih je s užitkom, dok su ih drugi preskakali smatrajući ih nepotrebnim prekidima radnje. Ova struktura romana pokazala se kao izazov: roman se kreće između špijunskog trilera i kulinarskog priručnika, što je nekima bilo svježe i duhovito, a drugima zamorno.
Razgovarali smo i o ulozi satire. Simmel ismijava špijunski žanr, politiku i ratno društvo, a uvođenjem stvarnih povijesnih ličnosti poput Josephine Baker i Jacques-Yvesa Cousteaua briše granicu između fikcije i stvarnosti. Ipak, dojam je da roman, iako zabavan i pun šarma, danas ne djeluje jednako snažno. Njegova satira i apsurdni zapleti možda su bolje funkcionirali u vremenu nastanka nego u današnjem kontekstu.
Zaključili smo da je Može i bez kavijara duhovita, originalna, ali i pomalo zastarjela knjiga. Ona ostaje zanimljiva kao spoj trivijalne i visoke književnosti, kao svojevrsni humanistički manifest koji brani ideju da se život i ljudskost mogu očuvati kroz kreativnost, kuhanje i humor. Ipak, složili smo se da nisu sva djela bezvremenska, ovaj roman više nas zabavlja nego što nas duboko angažira, iako otvara važna pitanja o ratu, moralu i ljudskosti.
