O autoru:
Kristian Novak rođen je 1979. u Baden-Badenu u Njemačkoj, u obitelji međimurskih gastarbajtera koji su živjeli u barakama u Gaggenauu. Otac je radio u Mercedes Benzu kao mladi inženjer, a majka u tvornici Salamander Bund. Devet godina starija sestra Sanja, koju je uglavnom čuvala baka u Međimurju, naučila ga je čitati i pisati te mu usadila sklonost prema morbidnom i jezivom. Naime, plašila ga je pričom o tome kako je ona vampir, kako noću drugi vampiri dolijeću na balkon njezine sobe i pitaju za Kristiana. Nakon očeve smrti obitelj se vratila u Vrhovljan, gdje je Kristian pohađao osnovnu školu i kamo se rado vraća i danas. Gimnaziju je završio u Čakovcu, a 1997. upisao je Pravni fakultet u Zagrebu. Ubrzo je shvatio da pravo nije njegov put te upisao germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao izvanredni profesor. Od 1998. do 2009. bio je član hrvatske karate reprezentacije, osvojio je brojne europske i svjetske medalje te bio stipendist i kategorizirani vrhunski sportaš Hrvatskog olimpijskog odbora.
Kristian Novak prvi je roman Obješeni, o međimurskim studentima u Zagrebu, objavio 2005. godine. Širu pozornost stekao je romanom Črna mati zemla (2013.), prevedenim na više jezika, u kojem spaja zagrebački i međimurski svijet te koristi međimursku kajkavštinu. Roman Ciganin, ali najljepši (2016.) donio mu je nagrade Ksaver Šandor Gjalski i Fran Galović, a kroz više pripovjedača obrađuje suživot lokalnog stanovništva i Roma u Međimurju. Najnoviji roman Slučaj vlastite pogibelji objavio je 2023., a prema njemu je HNK u Varaždinu postavio istoimenu predstavu.
Više o Novaku možete pronaći ovdje.
O knjizi:
Mlada gimnazijska profesorica preuzela je školsku dramsku grupu. Metoda rada koju je odabrala obećava zanimljiv ishod jer od cijele grupe zahtijeva velike emocionalne napore. U trenutku kada se gradom proširi vijest o mladom prometnom policajcu koji je pronađen mrtav, dramatično i neočekivano mijenja se sve. Dvije kratke priče isprepliću se sve čvršće te, propitujući uvjerenja i strasti, konformizam i moralnu dosljednost, pravdu i njezinu cijenu, izvlače na površinu slojeve potisnutih događaja i proživljavanja, ruše i transformiraju veze i odnose među uključenima, vodeći prema neizvjesnom razrješenju, zato jer „pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama." (Izvor: KGZ)
Kristian Novak je za roman Slučaj vlastite pogibelji 2024. godine nagrađen književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno prozno književno djelo u Hrvatskoj, nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2023. godine na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije te nagradom Fric 2024. za najbolju knjigu fikcijske proze u Hrvatskoj.
Sažetak susreta:
Na susretu Booklaba u studenome razgovarali smo o romanu „Slučaj vlastite pogibelji", a susret je dodatno obogatilo online gostovanje autora Kristiana Novaka. Govorio je o nastanku romana, pisanju na kajkavskom narječju, likovima i samom procesu pisanja, a dotaknuli smo se i njegovih drugih romana.
U središtu rasprave našla se snažna moralna dilema koja pokreće radnju, osobito Marlijev postupak na početku romana i njegova promjena nakon bratove smrti. Razmatrali smo cijenu dosljednosti i individualne reakcije pojedinca na nepravdu. Također smo se osvrnuli na formu romana, kombinaciju scenarija koji nam predstavlja lik Marlija sa distance i ispovjedne forme Profe kroz koju nam se otkrivaju njezini motivi i pozadina priče. Otvorilo se i pitanje bezimenih likova koji, ostajući neimenovani, zadobivaju univerzalnost, dok likovi s imenom i prezimenom, poput policajaca, imaju jasnu odgovornost jer njihove postupke ne treba skrivati iza anonimnosti.
Razgovarali smo i o prikazu tragedije te načinu na koji se obitelj nosi s gubitkom, kao i o poveznici s Antigonom. Ta je usporedba otvorila niz pitanja, među njima sukob osobnih uvjerenja i zakona, odgovornost prema obitelji i zajednici, pravo na pravednost, cijenu neposluha i osobne žrtve te odnos sudbine i slobodne volje. Prisjetili smo se i scena koje su nas posebno dirnule i potaknule na promišljanje o odgovornosti u društvu i prema društvu u kojem živimo, odgojno-obrazovnom i pravosudnom sustavu te o cijeni istine.
Razgovor nas je na kraju doveo do misli koja se nekako provlačila kroz cijeli susret, a to je da istina nikada nije lagan put i rijetko dolazi bez posljedica, ali bez nje nema ni stvarne promjene ni pravednosti. Upravo zato ovakve priče ostaju važne, one nas podsjećaju da se hrabrost često skriva u tihim, sitnim činovima dosljednosti vlastitim vrijednostima. Roman je zasigurno otvorio prostor za nova pitanja i razgovore koji se nastavljaju i nakon zatvorenih korica, a to je možda najviše što jedna knjiga može učiniti - potaknuti nas da promatramo svijet budnijim očima i da u vlastitim izborima tražimo ono što je ispravno, čak i kada je teško.
