O autorici:

Jedna od istaknutijih hrvatskih fizičarki novije generacije, Ivana Capan rođena je u Tuzli, ali ju je životni put doveo u Zagreb, gdje je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu prošla put od diplome do doktorata. Njezina karijera primjer je vrhunske domaće znanosti koja je itekako prepoznata u svijetu.

Njezin „dom" na Institutu je Laboratorij za poluvodiče čija je voditeljica, a u radu se fokusira na materijale budućnosti. Bavi se istraživanjem mikro-defekata u tim materijalima te razvojem detektora koji mogu raditi u ekstremnim uvjetima, poput svemirskih misija ili nuklearnih postrojenja. Jednostavno rečeno, njezina istraživanja omogućuju da uređaji koje svakodnevno koristimo budu brži, izdržljiviji i učinkovitiji. Izvan Instituta, Ivana pokazuje svoj „nomadski" znanstveni duh; često surađuje s najprestižnijim svjetskim institutima u Japanu i Njemačkoj, a njezini se projekti redovito testiraju u CERN-u.

Iako se bavi „tvrdom" znanošću, Ivana je poznata po svojoj pristupačnosti i nevjerojatnoj energiji kojom popularizira fiziku materijala, a njezine knjige otkrivaju posve drugu stranu – ranjivu, borbenu i izuzetno duhovitu. U svojim djelima Ivana bez cenzure piše o djetinjstvu u ratnoj Bosni, preseljenju u Zagreb, ali i o najtežoj životnoj bitci protiv karcinoma. Njezini zapisi o ratu i bolesti mogu otvoriti puno tema za razgovor, posebno u kontekstu toga kako netko tko se bavi egzaktnom znanošću doživljava kaos i nepredvidivost života.

Sažetak susreta:

Čitanje trilogije naše Ivane Capan (War. Cancer. Life., Not the Same Person i So... Now What?) dirnulo je članove Booklaba tim više što nam je kolegica, čime je otvorila mogućnost tople i duboko osobne razmjene iskustava. Oduševljeni smo svestranošću autorice, njezinim hobijima – od sporta i vrtlarenja do glazbe i jezika – te načinom na koji knjige dijele životne krize bez patetike ili „self-help" klišeja. Piše o ratu, bolesti i promjenama kroz iskren i vrckav prikaz povezivanja s drugima u bolničkim sobama i svakodnevnim trenucima oporavka. Susret se brzo pretvorio u Q&A sesiju s Ivanom; raspravljali smo o odluci pisanja na engleskom jeziku, ulozi kose kao simbola identiteta, traumi PTSP-a koja se pojavljuje neočekivano te neprimjerenim reakcijama okoline poput traženja krivca za rak ili pitanja: „Hoćeš li i dalje biti žena?". Posebno su nas impresionirala njezina putovanja s djetetom i naglasak da pisanje nije bilo za druge, već njezin osobni čin iscjeljenja. Ivana je stvorila atmosferu potpune otvorenosti u kojoj su pitanja tekla slobodno, a mi joj iznimno zahvaljujemo na dijeljenju svojih djela, iskustava i srca, čime nas podsjeća na snagu ranjivosti i zajedništva.