No, ta su knjižnična bogatstva rezervirana za akademski sloj građanstva…… a kam da idemo mi ostali ?
Tu se pojavljuje drugo logično pitanje, a to je: “Gdje su gradske knjižnice ?” Dugotrajna potraga pokazala je da njih izgleda jednostavno nema, bar ne kao kod nas, ili su tak dobro zakamuflirane. Uostalom kakva bi to trebala biti gradska knjižnica, gruntam si, kad samo u mom kvartu ima 2 milijuna potencijalnih korisnika. Po meni, trebala bi biti velika najmanje ko naša NSK,……hm, tak “mala” zgrada nije baš nevidljiva i sam je pitanje vremena kad ću ju otkriti, uvjeravala sam se.
Pretraživanje po internetu nije davalo rezultata, sva u informacijkoj magli pojavljivala se povremeno nekakva Capital library, ali nikako da joj uđem u trag. Vrijeme potrage poprilično se rastegnulo, sve dok knjižničarska providnost nije utjecala da jednog dana u turističkom centru uzmem novu mapu grada na kojoj je stajala mala crvena kockica tj. Capital Library. Sljedeći korak je, naravno, brzo uslijedio, planiranje odlaska u knjižnicu.
Netko bi mogel reć pa kaj tu imaš planirat, sjedneš na bus, tramvaj, kaj li već, i ideš….samo ću kratko reć, ma naravno
Osvanul je sunačan dan i eto mene pred Gradskom knjižnicom! Knjižnica je, naravno, poveća zgrada u obliku otvorene knjige, baš fora ideja. (slikica)

Da je to knjižnica sa sigurnošću sam skužila tek po ljudima koji su nosili knjige jer, nema engleskog natpisa, aaauč, odmah na početku.
U lobiju s krova vise kao otvorene knjige, kaj je baš cool, a svjetlost koja dolazi kroz stakleni krov daje topliji štimung inače monumentalnoj, sivoj zgradi. Pokušala sam pročitat sve kaj je pisalo po raznim panoima, ali ništ od toga, sve je bilo na kineskom. Jedini engleski natpis usmjeravao je na upis novih korisnika, ormariće za stvari i čitaonicu, pa se uputih tamo. Žena na pultu nije ništ kužila kaj bi ja, aauč drugi put. Od nekud se iskopal neki tip koji me je nekaj skužil pa su mi dali švrljati po čitaonici. Ne bih mogla točno reč kaj je tam bilo, jer….ha, nisam mogla ništ pročitat. Uglavnom redovi i redovi polica natrpani knjigama.
No ak, su mislili da ću se zadovoljit s jednom čitaonicom…krivo su mislili. Zaputih se na idući kat. Na ulazu u čitaonicu nisu me pustili jer nemam iskaznicu koju očitavaju. Tu je već bila jedna žena s boljim engleskim koja se vrnula z menom na upis te mi napravila jednodnevnu iskaznicu koja mi je omogućila švrljanje kroz čitaonice svih 8 katova. To se traži ! Kod izrade iskaznica je dobra fora mala kamera kojom te snime.
Na ulazu svake čitaonice su manipulantice u crvenom koje očitavaju iskaznice, rade posudbu i vraćanje knjiga. Ne znam jel su one klonirane, ali zaklela bih se da je na svakom katu bila ista žena.
Na svakom ulazu je i stol s većom količinom hrane i termosicama s pićem koji se privremeno otmu korisnicima dok su u čitaonici. Velik dio knjiga i časopisa je u slobodnom pristupu, sve lijepo složeno po nekim, meni neobjašnjivim, signaturama, s naljepnicama na hrptu i bar kodovima.
Knjižničari su skriveni iza vrata “nezaposlenima ulaz nije dozvoljen”, na engleskom of course, to mi je baš bitna da piše na engleskom.
U čitaonicama su računala za pretraživanje OPAC-a, dok su katalozi s karticama većinom zgurani u neki kut sobe i nisam primijetila da im se osim mene itko približio. Unutra se mogu naći rukom pisane kartice, naravno na kineskom pismu kaj mi je baš bilo egzotično.
Veći dio literature je na kineskom premda sam našla i čitaonicu s engleskim znanstvenim časopisima i čitaonicu sa stranim knjigama, to sam uspjela skužit po jedinim engleskim natpisima na ulazu svake čitaonice. Prema tim natpisima ispada da knjižnica baš i nema beletristike već bi to bila knjižnica koja pokriva društvene i tehničke znanosti. Zanimljiva mi je bila čitaonica knjiga o Pekingu, zavičajna zbirka rekli bismo.
U čitaonici s engleskim časopisima žena u crvenom me vrebala ko kobac, knjižničarski strah od krađe isti je na svim meridijanima i paralelama.
Čudilo me kak nema fotokopirnih strojeva, jedini koji sam vidjela bil je u čitaonici novina. Sad ne znam, možda postoji neka nevidljiva služba za fotokopiranje.
Na jednom katu je digitalna čitaonica kaj je zapravo sobetina puna kompjutera gdje se konačno može surfati.
Sve čitaonice su prostrane i dobro osvijetljene s vanjskim svijetlom, s mnogobrojnim mjestima za čitatelje koji si tu vole i odrijemati, kojiput mi se činilo da sam ušla u spavaonicu, posebno u čitaonici novina.
Knjižnica, izgleda, trenutno ima neku akciju tipa upoznajmo strane zemlje koje su predstavljene s plakatima na svakom katu, te s info pultom, pa sam si tak našla i našu zemljicu i otslušala Lijepu našu.
Penjući se od čitaonice do čitaonice dođoh na vrh zgrade, gdje je ogromna učionica u koju se posebno plaća upad jer tu ljudi mogu učiti s vlastitim knjigama i skriptama te im je dopušteno i da pritom klopaju i pijuckaju iz svojih termosica.
Na koncu, posjet knjižnici odrađen je uz minimum aaauch osjećaja izazvanih gubljenjem, nerazumijevanjem i sličnim jezično-kulturnim nekompatibilnostima….zai jian (do viđenja)