Zapravo, radi se o tri zemlje koje međusobno gotovo da ne mogu biti različitije, usprkos isprepletenoj povijesti i sličnim, uglavnom jezivim, iskustvima s moćnim i velikim susjedima – u davnoj prošlosti s okrutnim mongolskim hordama, a u nedavnoj, pak, s ne puno nježnijim sovjetskim režimom. Jedna je, ipak, važna crvena nit koja nas je pratila kroz sve tri zemlje – odlična i jeftina hrana. Prva postaja puta svile u mojoj izvedbi je bio impresivni Kazakstan. Zadivljen raskošnom suvremenom arhitekturom njihova glavnog grada – Astane, a osobito uvjetima rada na Sveučilištu Nazarbajev, na kojem sam imao zadovoljstvo održati predavanje, pitao sam kolegu prof. Salimgereja Adizova, koji je to prirodni resurs glavni izvor tako očitog kazakstanskog blagostanja. Odgovor me je nasmijao, iako je zapravo posve blizak istini. „You name it, we have it all – the whole periodic table." – rekao mi je lakonski. Iz bogatog, velikog Kazakstana, zemlje nepreglednih stepa i bezbrojnih naftnih i plinskih polja, put me je dalje vodio u mali planinski Kirgistan. Kazasi i Kirgizi su ranije smatrani jednim narodom, a Kirgistan je bio poznat kao južni Kazakstan. Tokom sovjetskog perioda ovoj je maloj naciji, iz tko zna kojeg razloga, priznata etnička posebnost i dodijeljena posebna sovjetska socijalistička republika, iz koje je, u procesu raspada sovjetskog „carstva" početkom devedesetih, nastao nezavisni Kirgistan. Kirgistanski glavni grad Biškek sušta je suprotnost Astani. Zapušten, siromašan i nelagodno oskudno osvjetljen noću, Biškek je grad u kojem nećete naći čak ni table s imenima ulica, osim ako je neka od banaka ili velikih privatnih korporacija, u pravilu ruskih, velikodušno odlučila sponzorirati njihovu izradu i postavljanje (dakako, uz obvezni vlastiti logotip, toliko da se zna tko je gazda). No zato je priroda u Kirgistanu zaista impresivna. Veći dio kirgistanskog teritorija je pokrivenim planinama, a najviši vrh, koji se još uvijek zove po V. I. Lenjinu, visok je nešto više od 5700 m. Mi smo se popeli samo do prijevoja Alakul na 3900 m, ali je to bilo sjajno iskustvo. Na koncu, posjetio sam Uzbekistan – zemlju na čijem su se teritoriju, stjecajem povijesnih okolnosti, našli najimpresivniji gradovi srednje Azije, sjedišta nekadašnjih moćnih kanata i emirata i važne postaje na mitskom "Putu svile" – Kiva, Buhara i Samarkand. Marie Claire, kvebečka pustolovka koju smo upoznali i sjajno se družili u krigiškim planinama, opisala je Uzbekistan kao – pomalo „disneyesque". Ima nešto u tome.
-------------
Aleksandar Višnjevac je viši znanstveni suradnik IRB-a i na Institutu radi još od daleke 1995. godine. Osim kao znanstvenik, okušao se i kao nastavnik, turistički vodič i novinar. U slobodno vrijeme rado proučava povijest, ide u kino, kuha, vozi bicikl i putuje.