O autoru:
Markus Zusak rođen je 1975. u Sydneyju, u obitelji imigranata iz Austrije i Njemačke. Pisati je počeo već sa 16 godina, a prve su mu priče i romani bili usmjereni na mlađu publiku. Premda je kasnije govorio da su mu prvi pokušaji bili “potpuni neuspjeh”, danas je jedan od najprepoznatljivijih australskih pisaca svoje generacije i uspješno se bavi pisanjem već gotovo 35 godina.
Prvi roman, “The Underdog”, objavljuje 1999. godine kao početak trilogije za mlade o braći iz radničke obitelji Wolfe. Do 2021. slijedili su nastavci "Fighting Ruben Wolfe” i “When Dogs Cry” o sagi inspiriranoj njegovim odrastanjem i njegova brata, koji su ga učvrstili među čitateljima i kritikom. Četvrti roman, “Ja sam glasnik”, donosi mu dvije književne nagrade u 2003. godini - CBC Book of the year i New South Wales premier’s literary award. Svjetsku mu je slavu ipak donijela “Kradljivica knjiga”, koja i 14 godina kasnije i dalje privlači pažnju čitatelja, osobito nakon njezine filmske ekranizacije. Dugogodišnja uspješnost romana omogućila mu je dovoljno vremena za stvaranje sljedećeg. “Od Claya most” saga je o braći Dumbar koji se nakon majčine smrti i očeva odlaska sami nose s tugom i odrastanjem. To mu je i posljednji nagrađivani roman (Indie Book Awards 2019), ali ne i najnoviji - prošle godine objavio je svoje prvo nefikcijsko djelo “Tri divlja psa (i istina)”, memoarsku priču o obitelji koja udomi tri problematična psa i kroz njih mijenja vlastiti svakodnevni život.
Više o autoru možete pročitati na poveznici: https://www.chipublib.org/markus-zusak-biography/, a intervju s autorom za vrijeme njegova gostovanja u Zagrebu na: https://mvinfo.hr/clanak/markus-zusak-od-istinitih-roditeljskih-prica-izgradio-sam-svoj-svijet-maste.
Sažetak susreta:
Susret smo započeli osvrtom na sami kraj romana, koji je većinu razočarao jer je djelovao ubrzano i nemaštovito te je time umanjio dojam ostatka knjige. Raspravljali smo o kartama, porukama i smislu zadataka, pri čemu je prevladalo mišljenje da su neki od njih nedovoljno razrađeni i pomalo ubrzani. To se zatim povezalo s pitanjem uvjerljivosti Edovih postupaka, jer ponekad djeluje kao da točno zna što treba reći ili učiniti, što se čini pomalo neuvjerljivim za tako letargičan lik.
Dotaknuli smo se književnih i filmskih referenci iz romana, koje nas obično u čitanju potaknu da naknadno istražimo navedena djela, među njima Moć i slava Grahama Greenea, Božji klaunovi Morrisa Westa, Stakleno zvono Sylvie Plath, te filmovi Kofer, Cat Ballou i Praznik u Rimu.
Razgovarali smo i o liku Eda kao naizgled sasvim običnog, pomalo izgubljenog mladiću koji kroz niz nametnutih zadataka prolazi određenu unutarnju promjenu. Mišljenja su bila podijeljena oko toga sazrijeva li on doista ili samo postupno bolje izvršava ono što mu je zadano, kao i oko toga koliko je njegov razvoj uopće vidljiv, s obzirom na to da i dalje djeluje pomalo djetinje. Upravo je ta običnost otvorila pitanje moramo li svi težiti nekoj iznimnosti kako bi naš život imao veći smisao. Možda djelo zapravo sugerira da ne moramo svi biti junaci u velikim, dramatičnim pričama, nego je ponekad dovoljno biti pažljiv, srdačan i spreman učiniti nešto malo, ali važno, za ljude oko sebe. Ostavljamo vas s tim pitanjem za razmišljanje do sljedećeg puta.
