O autorici:
Victoria Hislop britanska je književnica rođena 1959. u Bromleyju. Studirala je engleski jezik na Sveučilištu Oxford, a prije nego što se posvetila pisanju radila je kao novinarka i urednica u časopisima The Sunday Times, The Daily Telegraph i She. Svjetsku je slavu stekla već svojim prvim romanom The Island (Otok, 2005.), koji je prodan u milijunskim nakladama, preveden na više od dvadeset jezika i osvojio nagradu Newcomer of the Year na British Book Awards. Njezina djela često su smještena u Grčku, čiju povijest, kulturu i društvene lomove istražuje kroz prizmu obiteljskih priča i osobnih drama, što ih čini izrazito čitateljski privlačnima. Nakon uspjeha Otoka, Hislop je objavila još nekoliko romana i zbirku priča, a 2020. godine proglašena je počasnom građankom Grčke zbog doprinosa popularizaciji njezine povijesti i kulture u svijetu.
O knjizi:
Obiteljski roman o ljubavi, nesreći i strasti, prati priču nekoliko generacija. Devetnaestogodišnja Alexis Fielding upućuje se na Kretu kako bi otkrila prošlost svoje majke Sofije, koja cijeli život vrlo oprezno taji povijest svoje obitelji. Ondje saznaje dugo skrivanu tajnu o prabaki Eleni, koja je, oboljevši od tuberkuloze, završila na otoku gubavaca, otoku Spinalonga, ostavivši tako svoje dvije kćeri s ocem na Kreti. Jednom otkrivene i priznate tajne pomoći će zacjeljivanju rana i konačno slobodnom životu u budućnosti.
Pitanja za razmišljanje:
Kako je autorica kroz priču prikazala odnos društva prema bolesti i bolesnima? Možemo li povući paralele s današnjim vremenom?
Na koji način roman govori o snazi obitelji i zajednice u suočavanju s tragedijom?
Je li otok Spinalonga u romanu samo mjesto radnje ili i simbol? Kako ga doživljavate?
Sažetak susreta:
Roman je na susretu izazvao podijeljene dojmove. Osim što se očekivala snažnija dramatičnost, nedostaje i razrađenost pojedinih tema, primjerice u razvoju događaja i prikazu života na Spinalongi. Iako roman uspješno otvara važne teme bolesti, stigmatizacije i izdvojenosti, pitamo se ne bi li fokus na manji broj likova ili uži vremenski okvir mogao ostaviti snažniji trag. Suosjećamo s likovima i prepoznajemo njihove dirljive trenutke, ali nedostaje emocionalne dubine koja bi potaknula i druge emocije u čitatelja. Osobito nas je dirnula Giorgisova životna priča koja je ostavlja najjači dojam na čitatelje kao „odan lađar čije će patnje uvijek biti veće". Zaokupila nas je simbolika otoka - dok je za neke predstavljao utočište i dostojanstveniji život, za druge je bio „zatvor bez rešetaka" - a posebno su nas zanimale paralele s današnjim vremenom, poput početaka pandemije COVID-19, kada su strah i neznanje ponovno potaknuli predrasude i izdvajanje oboljelih. Dotaknuli smo se i načina na koji roman prikazuje obiteljske odnose i odluke likova, gdje je ponešto izostalo dubljeg fokusa, no istaknuli bismo dojmljive prikaze života na otoku i grčke kulture koja se prožima kroz cijelu priču.
