O autorici:
Marina Vujčić profesorica je hrvatskog jezika, književna urednica, bivša ravnateljica Drame splitskog HNK-a i književnica, koja je uspon među najčitanije domaće autore započela 2010. romanom Tuđi život, nakon kojega objavljuje još sedam romana, dvije knjige dnevničkih zapisa i knjigu drama. Među njima je moguće izdvojiti roman A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), nominiran za Europsku nagradu za književnost, roman Susjed, uprizoren i 2015. ovjenčan V.B.Z.-ovom nagradom za neobjavljeni roman godine, na talijanski prevedeno Pitanje anatomije (2017.), BOOKtigom nagrađenih Pedeset cigareta za Elenu (2019.), dramu Plodna voda (2020.), uprizorenu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, i nedavno izdanih 365 rečenica. Djela su joj prevedena na više jezika, a od 2020. živi u Trogiru, gdje vodi edukacijsko-kulturni centar Kantun kulture.
O knjizi:
Lada Lončar ubila je svog supruga, uglednog profesora. Iako su njihovi susjedi i obitelj smatrali da je njihov brak bio normalan, nitko nije mogao vjerovati da je to bila u stanju učiniti. Sada, u ženskoj kaznionici, razmišlja o svom životu, o tome što ju je dovelo do gubitka prijateljica, karijere i slobode. Sigurna kuća istražuje nasilje koje se često ne vidi, te žene koje pate u tišini. Roman je objavljen 2024. godine i brzo je postao jedan od najprodavanijih naslova iste godine kod nas.
Sažetak susreta:
Hvala svima koji su sudjelovali u još jednom inspirativnom druženju našeg čitateljskog kluba! "Sigurna kuća" Marine Vujčić potaknula je snažne i duboko emotivne razgovore– toliko da smo i ovaj put produžili sastanak, a i dalje nam nije bilo dovoljno vremena za sve što smo htjeli reći.
Knjiga pruža izuzetno uvjerljiv uvid u psihu žrtve obiteljskog nasilja, pokazujući kako mehanizmi straha, krivnje i nemoći oblikuju njezinu svakodnevicu. Marina Vujčić kroz lik Lade Lončar, žene koja ubija muža nakon godina psihičkog i verbalnog zlostavljanja, otkriva mehanizme kako se nasilje maskira "idealnim brakom" i kako društvo često ignorira znakove u opasnosti. Knjiga daje uvjerljiv uvid u psihu žrtve, pokazujući kako se nasilje gradi kroz sitne, svakodnevne geste – od kontrole do emocionalnog ucjenjivanja. Autorica ističe kako je pravo na samoodređenje temeljno, a kako se tišina ili nemiješanje mogu pokazati kobnim. Roman je svojevrsna studija o žrtvama koje postaju nevidljive zbog straha, srama ili društvenih predrasuda, a istovremeno kritika sustava koji ih ne zaštiti.
Knjiga je pokazala koliko je tema obiteljskog nasilja i femicida emotivna i koliko je važno o njoj govoriti. Razgovarali smo i o tome koliko bi ovo djelo moglo imati snažan edukativni učinak te smo se složili da bi trebalo biti obavezno štivo u srednjim školama. Upravo kroz obrazovanje mladih moguće je prekinuti ciklus nasilja i razbiti patrijarhalne obrasce koji ga potiču.
O nasilju se ne smije šutjeti. Važno je razgovarati, educirati se i učiti kako bismo gradili društvo u kojem žrtve nisu prepuštene same sebi. Knjige poput „Sigurne kuće“ otvaraju prostor za ta nužna promišljanja – nastavimo ih zajedno!
